Gledajući po internetskim stranicama slike, naročito slatkiša (šta ću volim slatko to i ptice na grani znaju) , zapadne mi tako neka slika mljac kolača/pite/torte sa oreo keksima. Kupim par paklica neka se nađe, dok ne isfuram neke, već ranije planirane recepte. Nismo ih pojeli. Čekali su na red, sve do danas. Nije ni subota ni nedjelja, ponedjeljak je, ali ko pita, kad ti na um padne da baš sad radiš nešto sa oreom.

Uzmem tako paklice, kupljene prije ko zna koliko dana i još par mini oreića, isto kupljenih prije nekoliko dana.

Svašta mi se pomiješalo u glavi u vezi neke pite, pa sam odlučila razdvojiti kekse i postrugati fil iz njih, koji ću umiješati u fil za moju pitu. Razmišljajući tako o keksima, koje sad mogu kupit u skoro svim radnjama, sjetim se vremena, kad sam o njima čitala  u receptima coolinarki i u komentarima spominjala da ih kod nas nema.

Dobila sam ih poštom od Silve iz Australije, od Lane iz Španije, kao i neke druge stvari, za koje bi se uvijek neko javio poslati. Pa tu je zinia, hare, ARGENTA ... Sve su nekako odmakle sa coolke, ali ja ih se uvijek rado sjetim.

Zorica mi je slala divne papirnate košarice za mafine, kao čipka su bile.

Skusst mi je zamislite poslala između gomile drugih stvari, kao što su kalupi za praline, šećer za dekoriranje, medena kućica  i dva vezena jastuka.

Svidjeli su mi se na jednoj njezinoj slici i žena mi ih poslala. Notsoevil mi je poslala tapioku i tako sam je prvi puta probala.

U gomili slika, već objavljenih na coolki ne uspijevam pronaći sve, jer u početku nisam ni znala da tag-iranje mnogo znači ...

Odoh ja od orea i malo dalje. Naime, postojala je školica u kojoj smo se neko vrijeme savjetovali o načinu fotografiranja za coolku, pa smo si zadavale zadatke i vježbale. Bilo nas je lijep broj i sasvim smo se fino zabavljali na temu slaganja scene, slikanja raznog kadra, razmjene iskustava o rasvjeti i tome slično. Hranu smo nazivale glavnim glumcima. U mnoštvu mojih fotografija, nisu mogli ne upasti u oči i moji tanjuri, pretežno sa nekom cvjetnom šarom, nikad potpuno bijeli.

Pričali smo između ostalog i o tome  da se na tanjurima bijele boje hrana najbolje istakne, pa me Silva pitala je li ja to nemam bijele tanjure. Naša prepiska o tanjurima mi je bila onako usputna, ne mnogo bitna i nije mi izazivala nikakvu nelagodu niti sumnju u bilo šta.

A počev od tih tanjura ispala je mala zavjera među nekoliko dragih likova sa coolke „protiv“  mene. Silva, Julija koja se ispisala sa coolke, pa naša Alka ...draga smajlica, koja više nije s nama i uvijek me tuga uhvati, samo kad se sjetim.

Dakle, kako je Silva ispitala da nemam bijele tanjure, one su se dogovarale o načinu da mi ih nabave i uruče. Silva pokretač. Alkin muž poslovno dolazio u Tuzlu, znao neke ljude, pa i jednog od njih angažirao. Ništa nisam sumnjala ni kad me Silva pitala je li mi se ulica prije zvala tako i tako. Rekoh ja njoj odkud znaš.  Ona meni samo kratko :Ozna sve dozna. 

Hajde pravim se ja pametna, pa ne zapitkujem mnogo više. Elem, kroz neko vrijeme pita opet Silva da joj dam e-mail adresu nekog od moje omladine i opet ne pitaj me ništa. Dam sinovljevu adresu i kažem njemu o tome. Slegnuo je ramenima.

I sad.!!! Zvoni neko na vratima, sin se mota tu i kaže idi otvori, neki čovjek ide (vidio je kroz prozor dnevne sobe). Otvaram vrata, nepoznat lik sa djevojčicom, na vratima, a pred njim ogroman paket u ukrasnom papiru. Jeste li vi ta i ta. Jesam. Rekli su mi da vam to uručim. Pozovem čovjeka u kuću. Sjeli smo. Tek skontam sin cijelo vrijeme fotografira. Ja još pojma nemam o čemu je riječ, a na coolki na forumu one su se raspričale o tome kako je poštar blizu, samo čekaju da se javi....

Poštar je taj čovjek sa paketom. Unutra je bio komplet posuđa. Sve bijelo. Tanjuri plitki i duboki, zdjele, šolje za čaj i čajnik.

Priča mi on kako je već nekoliko dana tražio i kompletirao to što su mu one rekle. Pa Silva vidi kod mene neku sliku sa bijelim tanjurom i stopira akciju dok nije utvrdila, kako nisam nabavila komplet. Stalno su ga zvale i javljale šta dalje. On njima o tome šta je našao, dok nisu konačno završile na tome paketu.

Neprocjenjivi su to momenti i radost, zbog učinjenog. Sama njihova zavjera oko nabavke i dostave, angažiranje trećih lica u tome. Morala sam im poslat slike iz akcije dostave. Bilo je to euforično vrijeme. Bili smo nekako opušteniji i više smo se šalili i na svoj i na tuđ račun, no ipak se znalo s kim i koliko se možemo šaliti. Ta se ekipa polako udaljila iz raznih razloga. Žao mi je što o nekima ne znam kako su i šta rade. Bilo bi lijepo doznati, ali ... Možda će opet doći neki trenutak da ovaj most, Coolinarika zasvijetli obasjan svjetlom, nekog od tih članica ili barem vijestima o njima.

Oreo je završio u nekoj piti.

Skombinirala sam recept iz sjećanja na neke već viđene u slikama.

Trebala bih to upisat u moje sadržaje neka se nadje. I da se zna, oreo, pa makar bio i na polici u nekoj trgovini uvijek će me podsjetiti na drage ljude.